ISIJAVANJE – Boja, svetlost, gest (Slike – Ulja) – Miodrag B. Protić

ISIJAVANjE – Boja, svetlost, gest (Slike – Ulja)

Galerija »Studentskog kulturnog centra« – 2003.

Posle Moderne i postmoderne, tolikih pokreta, pravaca, škola, na današnjoj milenijumskoj raskrsnici, izgleda da svesno ili nesvesno slikar u osnovi može izabrati jedno od triju estetičko-etičkih rešenja:

  • » Pravolinijski »progres« čija doktrina smatra da, kao u nauci, i nove umetničke pojave, na putu ka »smrti« umetnosti, ukidaju stare i jučerašnje, pa iz slike popunjenog Mendeljeje vljevog sistema plastičkih vrednosti odlaze u nešto drugo — politiku, dramu, teatar, igru ili stav, ponašanje, behaviour.
  • Dominantu kao »duh vremena« ili modu, sled njenih antinomičnih obrta koji se uprkos »smrti« umetnosti održavaju bez stare vere u »razrešenje«, poslednju istinu, epifaniju, odr žavaju i sa cinizmom svesti o pukom voluntarizmu »centara moći«, o relativizmu i nivelaciji vrednosti. Uz nove sintagme koje bi te obrte obeležile budući da je prefiks neo …. već potrošen.
  • Individualan govor osvešćen današnjom krizom i spektrom istraživačkih otkrića XX veka, Moderne, koja ništa nije zabranila, sve dopustila. Govor utemeljen u njenom sistemu stvorenog i već kodifikovanog plastičnog jezika. Jezika koji posle pronalaska fotografije, fil ma, videa slikarstvu umanjuje dokumentarnu a povećava neotuđivu stvaralačku ulogu. Ulogu filozofskog i emocionalnog sredstva komunikacije na aksiološkoj ravni drugih umet nosti, književnosti i muzike na primer. I učestvovanje u njihovom pluralizmu, sa svešću da je sinhronija različitih iskustava i individualnih žudnji zamenila dijahroniju cikličnog smenjivanja; istovremenost postojanja — hronologiju nastajanja. U tom novom epohalnom zaokretu ka individualnom govoru za cinično izričit relativizam mode bilo bi malo mesta, ali ne i za Ničeovo večito vraćanje istog.
  • Nove slike Dobrinke Krstić Beljić (Isijavanje) kao da su na ovom trećem smeru. Svesne iskustva novih vrsta ekspresionizma obeležene su burnom energijom htenja, osećanja i postupka: nizom formalnih antinomija, gustinom simboličkog opsega. Boja: polifinija najveće zvučnosti — crvene, žute, plave, zelene, Ijubičaste — koju bela ističe a crna smiruje i uozbiljuje: Kolorističko načelo propraćeno je suprotnim, tonskim, valeriskim. Postupak: dvojak, na istoj površini — dripping, spontano izlivanje, prirodno ponašanje boje uz njeno gestualno snažno nanošenje širokom špahtlom. Celina: u znaku trojstva svetlosti, boje i gesta, u ritmički čistoj strukturi.

    Kretanje: u početku kružno, koncentrično, docnije pravolinijsko, jednosmerno ili višesmerno — po pravilu zid je ostao tradicionalna sudbina i većine ovih platna, obično velikih. Većina jer su najveće predviđene za pod, na kome su i slikana, sa otiscima obuće, kao pečata fizičkog kretanja, ali ograđena, zaštićena, kao dragoceni stari sagovi. Platna koja kao da ironično šire praktičnu svrhu (jerzidova za slike tolikih dimenzija po pravilu nema). Oseća se izrazita nostalgija ka značenju izloženih platna na šta ukazuju i naslovi Magma, Refleksija, Nastajanje, Zračenje, Prasak, Energija, Trag … U dijalogu sa njima posmatrač, energijom njihovog zvuka, brzo oseća i idejne ekvivalente koje isijavaju.

    Miodrag B.Protić